Nakon svakog zimskog sna dolazi polagano buđenje. Nove zrake svjetlosti prodiru sramežljivo kroz gole grane driveća. Još malo i prvi pupoljci na njima otvorit će novi život i pustiti sokove spremne da proklijaju nove grane.
Spavala sam dugi zimski san. Uljuljana u najmekše ogrtače satkane od svega što sam dugo priželjkivala: sourdoug kruh, mirisni kolači, šuškavi popluni u hladna i siva jutra, miris koji se širi iz difusera i iz aparata za kavu, ranojutarnje (ne prerane) pečene vafle i palačinke, smijeh djece i snene korake, sate i sate yoge tik u zoru, meditacije, pjesme, podcaste, knjige, serije, filmove,…uz sve to nisam spavala nesvjesna onoga oko mene, bila sam u tome u svakom trenutku.
Shvatila sam značenje treniranja mozga na nove ideje, rutine, vještine, shvatila sam koliko puno truda treba da bih došla do ovoga sada: bivanja u trenutku neopterečena onim što je bilo i onim što će tek doći. Spavala sam usporena od svog kretanja, doživljavanja i uživanja zadnjih godina putovanja. Uživala sam jednakom jačinom i strašću u ovom spavanju zadnjih 6 mjeseci.
Vratili smo se iz Mexica u Dansku početkom rujna 2022. U kuću koju smo ostavili da se u nju vratimo, vratili smo se da je zauvijek ostavimo. Nakon 14 intenzivnih dana čišćenja, odbacivanja i pakiranja, preselili smo se u kuću koju smo ostavili prije točno 4 godine kako bi krenuli prema nekom drugačijem životu. Kao sunce na zenitu ocrtali smo puni krug i vratli se na polazište upotpunosti promjenjeni.
Život je ponekada usitinu duhovit i daje ti ono čemu se najmanje nadaš kao da ti se ruga i u lice vraća sve ono za što si bio slijep kako bi konačno otvorio oči i ugledao da sve ono što si tražio zapravo cijelo to vrijeme imaš upravo tu gdje jesi.
Nismo se vratili domu, vratili smo se sebi.
Tu gdje smo sada i tamo gdje smo bili ostalo je isto. I tako smo krajem rujna uplovli u mirne vode usporenog života koji nam je nedostajao u kretanju s mjesta na mjesto.
S mirom u srcu i iskonskom sjetom mogli smo se ogledati na ono što je bilo. A bilo je toliko toga što se uopće ne može imenovati i dokumentirati izvan naših vlastitih dožiljajaja i uspomena.
Sretna sam ovdje gdje jesam. Trebalo mi je vremena da priznam sebi i drugima da je i ovo dovoljno dobro i dostatno za sve što nam treba.
Djeca su našla mir u svakodnevnom ritmu ponavljanja onoga što im je nedostajalo. Ja sam našla mir u sebi, onoj promijenjenoj i uzemljenoj u vlastito postojanje. Trebalo mi je ovih 6 mjeseci i narednih koje dolaze da budem u pomalo dosadnjikavom ritmu koji mi pruža sve što volim i želim: vrijeme za sebe, vrijeme za one koje najviše volim, vrijeme za projkete (minimalo njih), vrijeme za snove i planiranje, za druženje, za rast i razvoj nevidljiv izvana.
I sad mi je tek postalo jasnije ono kružno, ciklično kretanje života, ponavljanje, smjene: iz jeseni mira u potpuni mrak i tišinu zime do proljeća u kojemu rastežem svoja uspavana krila i sijem neke nove ideje u svijet do ljeta u kojem će one zasjati u svome punom sjaju. Osjećam to, kako sve polako dolazi na svoje mjesto poslano s mjesta na kojem sve zapravo već je na mjestu.
Radila sam zadnjih mjeseci na prihvaćanju toga ritma, na ranim buđenjima u zoru gdje sam i dalje marljivo u svome ritmu terenirala misli, tijelo i psihu. Radila sam na sebi kroz nove projekte, kroz sate yoge koje sam davala drugima, kroz ceremonije koje sam držala, kroz ideje koje sam bilježila, kroz razgovore koje sam vodila (što sama sa sobom, što s drugima) i došla sam da je dobro, bez obzira kretali se ili stajali na mjestu: dobro je.
Kuća nam je dala sigurnu bazu za ovaj odmor, smiraj i perspektivu. Dala nam je mir potreban da se obnovimo i osjetimo što dalje, da se prisjetimo gdje i kamo idemo. I evo nas: pola godina nakon i dalje na istom mjestu, spremni još malo kretati se ovim usporenim tempom. Moja nova stranica je u procesu izrade i obnove i na njoj će uskoro osvanuti sve ono što sam spremna ponuditi svijetu: novi projekti, suradnje, nadolazeće kakao ceremonije i rad 1:1.
Uz to narednih 6-8 mjeseci bit će i priprema za iduće putovanje: ono na jugoistok Azije i toliko željeno istraživanje Vijetnama, Tajlanda i Japana - no to je samo početak, kao i obično nemamo zacrtani rok povratka pa time ni puni plan svih odredišta. Ali s novostečenim samopouzdanjem i vjeru da će se ispuniti baš ono što priželjkujemo, znam da će biti baš po našoj mjeri.
Do tada, uz probuđenu želju za pisanjem, nastavit ću dijeliti skice iz života kojeg živimo: zajedno, kroz homeschooling, osobne projekte i ono što me trenutno okupira. Vjerujem da će biti dovoljno sadržaja za svačiji ukus.
Stay close.