Petak je, 5. studeni, ali što znače dani i sati ovdje gdje vrijeme nema dimenzije?
Otišli smo iz Hrvatske jednu srijedu navečer uz suze opraštajući se od bake, ali u isto vrijeme i od nas samih tih zadnjih 6 mjeseci provedenih u Hrvatskoj. Ono što smo u Hrvatskoj imali ostalo je u nama – bilo je lijepo, poučno, intenzivno, sporo, onako kako nam je trebalo i kako smo si željeli.
Iako nam nije bilo u planu vraćati se u Dansku prije leta za Dominikansku republiku ipak smo odlučili napraviti rundu tamo i u 4 dana posjetiti obitelj, prijatelje i kuću.
Danska je bila divna, onako jesenje topla kako nije uvijek, i nama je ovoga puta velikodušno dala i vrijeme i boje jeseni i probudila osjećaje i donijela olakšanje.
Bilo je baš kako smo si željeli, ali smo ipak umorni krenuli na put za Karibe.
Put je išao iz Hamburga preko Pariza pa onda direktno do Punta Cane. Prvi let trajao je samo 1,5 sat, pauza u Parizu je bila taman 3 sata i onda 8,5 sata do Punta Cane. Bilo je mirno doći ujutro na aerodrom gotovo prazan i u miru proći check in i security, pojesti doručak i odletjeti do Pariza. Kontrole i čekanja bila su podnošljiva, a u Parizu smo čekajući na idući let upoznali par Danaca i njihovo troje djece – putujući za Indiju. S njima su se djeca poigrala pa smo umorni sjeli na zadnji avion.
Odletjeti iz kišne jeseni i sletjeti u vrućih 30 stupnjeva bio je šok, ali i radost.
Za ulazak u DR (Dominikansku republiku) treba ispuniti e-ticket – papire koji dokazuju od kuda dolazite i koliko dugo planirate ostati. DR daje 30 dana bez potrebe za vizom, uz mogućnost produživanja boravka (uz plaćanje tih dodatnih dana). Na aerodromu u Punta Cani smo prošli customs i pokupili prtljagu – sve bez zadrški i nekih problema, a vani nas je čekao dogovoreni vozač koji nas je prevezao do Cabrere – malog mjesta na sjeverno istočnom dijelu otoka gdje ćemo ostati idućih 6 tjedana.
Put autom po noći trajao je 5 sati i bio je ona završna mukotrpna ruta koju smo jedva čekali da prođe pa da se umorni svalimo u naše krevete. Vremenska zona ovdje je 5 sati iza srednje europske tako da nam treba neko vrijeme da se aklimatiziramo – što znači da djeca padaju s nogu u 7 sati navečer što nije čudno znajući da je ponoć u Europi. Za mene to znači i obavezno buđenje u 2 u noći kako bih konstatirala da se moram prisiliti još malo odspavati. Ali najbolji dio je ustajanje u 5, dočekujući izlazak sunca na terasi dok vježbam yogu slušajući cvrčke pomješane s pjevom prvih ptica. Dani su nam dugi iako idemo u krevet oko 8 navečer, zapravo toliko toga stignemo tokom dana. To isto znači da moj muž odradi nekoliko sati prije doručka i onda ostatak poslije što mu ostavlja mjesto da završi s radnim danom između 12-14 i onda zajedno provodimo ostatak vremena.
DR je lijep, ali i siromašan. Ljudi su nasmješeni i srdačni, topli i velikodušni, nerijetko ne razumiju engleski i poznavanje španjolskog je velika prednost. Moja velika želja i cilj je na ovom putovanju naučiti španjolski.
Klima je divna – toplo bez velikih vrućina, s povremenim kišnim olujama. Plaže su najljepše koje smo do sada vidjeli.
No ono najbolje od svega za sada su ljudi. Živimo u zajednici sa 6 drugih obitelji iz različitih dijelova svijeta s kojima nas povezuje ljubav prema putovanju i upoznavanju novih kultura. Djece ima dovoljno da zadovolji svačije potrebe, a uz to smo krenuli i u centar (školu koja nije škola) za samoupravljano učenje onim danima kojim nam se da. Tako da imamo sadržaje, vrijeme za ljenčarenje, izležavanje uz bazen i izlete vikendom.
Umorni smo, ali ispunjeni. Dječje gliste su nam došle kao podsjetnik da ništa nije savršeno, ali da uvijek sve možeš riješiti ako si staložen i spreman aktivno raditi na tome. I prihvaćati život kada mješavinu izazova, uzbuđenja, radosti i briga. Sinoć je oluja donijela obilnu kišu gdje su djeca od radosti napravila sklizalište i poslije po mraku plivala u bazenu, a onda je nestanak struje otvorio najzvjezdanije nebo u koje smo zurili sat vremena prekinuti uzdasima divljenja i krijesnicama koje su nam oduzimale dah. Nestanak struje značio je i nemogućnost obavljanja posla onima koji to odrađuju online – još jedan miks gubljenja i dobivanja u isto vrijeme. Meni je to podsjetnik da ostanem prisutna u sadašnjem trenutku i prihvatim sve strane ovoga života pa čak i ponekog žohara koji protrčava kućom, intenzivno vrijeme u društvu drugih i životno učenje za koje duboko osjećam da će nas zauvijek promijeniti…
Nastavak slijedi…
