Stajali smo u kuhinji krajem travnja prošle godine. Gotovo na rubu snaga nakon godine borbe s problemima s kućom koji su na svjetlo dana izbacili puno više od samo osiguranja, troškova, manjka radne snage i ostalih nužda koje nepobitno nose više od samo praktičnih i logičnih rješenja.
Tjedan dana prije odlaska u Hrvatsku pred nas pala je ponuda da odputujemo idućih 10 mjeseci. Odluka da iznajmimo kuću, napustimo sve na čemu smo do tada radili, došla je kao kartaza i prikazanje. Nitko od nas nije znao na što pristajemo i koliko će nas naša odluka daleko dovesti.
Ali bila je to odluka koju smo morali donijeti.
Da otuputujemo.
Zbog sebe, zbog svega što smo sanjali, što smo osjećali i čemu smo se nadali.
Prošlo je 8 mjeseci od tada. Osam mjeseci od kada sam kroz suze preispitivala svoja uvjerenja i strahove u razgovoru s mojom terapeutknjom.
Danas bih se gotovo mogla smijati na svoje nesigurnosti, ali neću jer znam da su bile legitimne meni od prije 8 mjeseci.
Sjedim u kući u Dominikanskoj republici u kojoj živimo već 2 mjeseca. Pojam doma je već odavno postao upitan, desintegriran i seciran na najmanje dijelove.
Postoji dom, ali on njemu ću drugom prilikom.
Postoji i ovo mjesto u kojem se mi krećemo polako, putujemo u sebi i izvan sebe nalazeći neke nove dijelove i integrirajući u sebe sve to novo.
Živimo u zajednici s drugim ljudima, odraslima i djecom, u konstantnoj interakciji, u davanju, primanju, oduzimanju i gubljenju.
Živimo drugačije nego smo mogli zamisliti, a opet baš onako kako trebamo u ovom trenutku.
Odabrali smo DR zbog restrikcija u kojima smo mogli navigirati, zbog sunca i topline koja ne dolazi samo od klime. Upoznali smo prijatelje, ljude koji su nam dirnuli srca, koji su nam pokazali neke nove svjetove.
Naporno je nekada živjeti u zajednici, ali opet imati djecu koja se igraju gotovo po cijele dane, prijatelje do vrata koje uvijek možeš naći kada ti trebaju i mali komad vlastitog prostora gdje se možeš sakriti kada ti je potrebno - nama je više nego dovoljno.
Naučili smo praktične stvari: jezik, nove kulture, navigirati na otoku koji nije najviše razvijen, u novoj valuti, u troškovima i načinima kako da novac uštedimo.
Naučili smo više od praktičnih stvari: da nam putovati leži, da su naša djeca prilagodljiva, da sve ono što smo ulagali zadnjih godina u nas same i u razvoj naše djece ima neopisivno veliku dobrobit.
Prošlih je 8 mjeseci proletjelo kao u jednom danu. Odluka da se vraćamo u Dansku 1.ožujka već je odavno dio prošlosti. Naše putovanje nije gotovo: ni ovo fizičko niti osobno.
Ljudi nas često pitaju kako smo mogli izabrati život u koferima pogotovo kada znaju od kuda dolazimo i kako smo prije toga živjeli. Često život u koferima povezuju s manjkom stabilnosti.
Ja na to nemam dobar odgovor, tj. Ne znam je li dovoljno dobar. Ali za mene je jedini odgovor koji ima smisla: stabilnost ne dolazi iz adresa, kuća, stvari koje poznajemo i rituala koje svakodnevno izvodimo. Naravno i da sve navedeno može imati ulogu u osjećaju stabilnosti vlastitog života, da ne pričamo o pojmu ekonomije, ali stablnosti nije fizičke naravi.
Stabilnost za nas je promjena koju život svakodnevno nosi, stabilnost je osjećaj da si baš tu gdje trebaš biti u sadašnjem trenutku, stabilnost je neiščekivati ono što dolazi, niti žaliti za onim što je prošlo. Stabilnost je u nama kada osjećamo da imamo sebe u svakom trenutku života.
Mi imamo stabilnost putujući, živjeći s malo materijalnog, ali puno u svemu ostalom što sada imamo.
Vidim stabilnost u očima naše djece, osjećam je kada ih uspavljujem, kada sjedimo zajedno povezani dubokim nitima svega što smo si dali zadnjih godina: rad na sebi, slobodu i vrijeme da budemo.
Ništa više ne očekujem niti nam zadajem.
Nedostajanje je sastavni dio života: kada smo u Danskoj nedostaje nam obitelj u Hrvatskoj, kada smo u Hrvatskoj nedostaje nam ono što volimo u Danskoj, sada kada smo daleko i od jednog i drugog imamo dana u kojoj nostalgija prerasta radost putovanja, ali bez nje ne bi mogli cijeniti niti ono što smo ostavili niti ovo što sada imamo.
Više od nostalgije ispunjava nas mir, zajedništvo nas petero i jake veze koje gradimo jedni s drugima, sve drugo je bonus: a i njih ima toliko puno da ću to ostaviti za neki drugi post.
O praktičnoj strani putovanja s djecom donosim u jednom od idućih tekstova.
Do idućeg čitanja…