-pisano za www.supermame.hr , lipanj 2021.
Jeste li jedna od onih osoba koja ne može nego suditi o životima drugih? Jeste li ona mama koja misli da je njezin izbor i način jedini ispravan? Uhvatite li sebe ikada kako razmišljate o tuđim odlukama kao o ludosti za koju ne možete naći opravdani razlog?
Mislim da, iako ne želimo isto uvijek priznati, velika večina nas je bila ta koja je u nekim trenutcima odmahivala glavom i propitivala tuđe izbore i odluke. Sigurno smo se svi u nekom trenutku osjetili bolji, vrijedniji i superiorniji od drugih.
Mame nisu u tome izlika.
Priča o osuđivanju drugih za mene je dobila jednu sasvim novu dimenziju kada sam se našla u epicentru istoga.
I moram priznati da me je iznenadilo. Jer Danska naizgled nije jednako otvoreno kritična, ljudi se puno manje miješaju u živote drugih i ne pronalaze se tako olako prozvanima da komentiraju i daju vlastite uvide u tuđe odluke. Vrlo rijetko, ako ne i nikada, da će vam neki stranac u prolazu reći da griješite radeći to i to.
Ali kada birate alternativno, kada živite na margini društvenih normi i kada još k tome o tome javno govorite onako iskreno i bez zadrške, mnogi će se (čak i u Danskoj) naći pozvani da sude.
Predrasude oko neslanja djece u jaslice, vrtiće i školu su mnoge - čak i na Sjeveru. Ovo je rezime onih s kojima sam se najviše susretala. Lista sigurno može biti dopunjena i nije konačna.
Razlika od prije i sada za mene je što sam se navikla i naučila da tuđe mišljenje nema veze s mojom stvarnošću.
U Danskoj sve više i više mama odlučuje ostati s djecom doma dok ne krenu u vrtić ( s oko 3 godine) ili školu, ali još uvijek je jako malo onih koji se odlučuju za homeschooling.
Jedan od najvećih mitova i predrasuda ide svakako na teret socializaciji. Pitanje: “Kako će se socijalizirati ako neidu u kolektiv” svakako je na broju jedan. Ali što je socijalizacija i koliko je iskrivljena slika o socijalizaciji djece u današnjem dobu?
Po meni, iz navedenih komentara i količine istih, jako je veliki mit o tome da se djeca jedino mogu socijalizirati kroz interakciju (svakodnevnu i višesatnu) s vršnjacima. Kako smo došli do toga da jedini (ispravni) oblik socijalizacije vidimo u vršnjačkoj interakciji?
A što je sa socijalizacijom s primarnim skrbiteljima, braćom i sestrama, susjedima, ljudima koje srećemo u raznim segmentima života pa onda i s drugom djecom koja nisu nužno istog godišta?
Prošle godine davala sam intervju jednoj studentici novinarstva koja je istraživala homeschooling, točnije unschoolig. U jednom trenutku me je zatekla pitanjem kako je jedna od najčešćih kritika koje je susrela oko unschoolinga kako roditelji koji se za to odlučuju, djeci zapravo rade medvjeđu uslugu jer ih pošteđuju stvarnog života. Stvarnog života?
To me je navelo na pitanje o tome što za pojedince stvarni život predstavlja? I ako svi ne živimo po točno određenom obrazcu onda valjda imamo “nestvarni život”?
Dakle, naš život u kojem u bilo kojem trenutku svakog dana možemo imati interakciju s prolaznicima, nasumičnim radnicima, bakicom kojoj je moja kćer plijevila korov u vrtu svakog tjedna nekoliko mjeseci, promatrati slijetanje i polijetanja labudova na obližnjem jezeru, odlazak na izložbe, predstave, igrališta, druženja različitih vrsta nije stvaran, ali ono što je čovjek umjetno stvorio prije nekoliko stotina godina je više stvarno življenje? Pri tome mislim na zidove vrtića i škola i ograđena igrališta u kojima većina djece provodi najveći dio svog vremena.
U Danskoj se polaže velika važnost na danski jezik kao primaran djetetov jezik. Kada sam prije mnogo godina u sklopu studija Fonetike na Filozofskom fakultetu slušala predavanja o bilingvanoj (multilingvalnoj) djeci, sjećam se jako puno pozitivnih kognitivnih aspekata koja su takva djeca posjedovala. U Danskoj se zanemaruje značaj višejezičnosti, a pojam dvojjezičnih ljudi (djece) koristi se u negativnim konotacijama. Tako se učvrstio i mit o tome kako djeca koja govore druge jezike kod kuće (u obitelji) moraju biti dio vrtičkog (jasličkog) kolektiva kako bi se od najranijih dana izlagala danskom jeziku. U tome leži i kritika kako moja djeca sigurno manje (lošije) govore danski jer su kod kuće.
Naša djeca govore 3 jezika i danski im nije ni malo lošiji u odnosu na hrvatski i vrlo lako se prebacuju s jednog na drugi. Štoviše naše kćeri preferiraju danski između sebe dok se bratu obraćaju isključivo na hrvatskom.
Mnogi misle i kako naša djeca nemaju prijatelje jer su kod kuće. Mnogi su nam savjetovali da pod hitno vratimo najstariju u školu jer će izgubiti sve kontakte koje je imala.
Nije da nije izgubila neke od kontakata, ali malo je reći da imaju puno više novih poznanstava i pravih prijatelja nego prije.
Također sam se naslušala o tome kako sam posesivna mama koja ih ne želi pustiti od svojih skuta. Vjerujem kako mnogi misle kako svoju djecu ograničavam jer sam im primaran oslonac, vodilja, utjeha, društvo i organizator. Teško mi je uopće ostati objektivna kada se zalažem da odgovornost o njihovim životima ima malo (ako uopće išta) s potrebom da ih držim kod sebe. Zapravo oni koji nas znaju, znaju da je jedna od osnovnih vrijednosti koje gradim i ulažem njihova sloboda i autonomnost nevezana za mene i moje potrebe.
Isto tako sam nemali broj puta bila pitana o vlastitom intelektualnom radu: nisam li stagnirala ili se unazadila što sam odabrala djecu umjesto karijere. Kada gledam na zadnje godine rada, sjećam se nerijetkih dana i trenutaka u kojima sam radila već dobro naučeno i onako kako je meni bilo lakše u stresnim periodima. Danas ne postoji segment koji me ne intrigira, o kojem ne želim više naučiti: od astro i kvantne fizike, trikova na skateboardu, periodičkog sustava, prirodnih fenomena, rasplođavanja rakova, jedrenja, sportova, zemljopisa…U svemu se pronalazim i na divno čudo mnogo toga mi bolje polazi za rukom nego u danima kada su mi drugi diktirali što mogu i moram.
Kako sam mogla potratiti sve fakultete, svo znanje koje sam stjecala i muktrpno ulagala nauštrb djece? Kako sam mogla dobar posao ostaviti “za nerad”, kućanske poslove, ljenčarenje?
Kako sam sigurno manje radišna i vrijedna kada ostajem kod kuće.
Kako bi mi bilo bolje i sigurnije da radim.
Kako nije normalno stalno biti s vlastitom djecom.
Kako nešto ni sa mnom možda nije u redu kada sam ih odabrala i nakon što su napunili godinu dana?
Sve to su samo oni najčešći komentari i pitanja iza kojih se nesumnjivo kriju mnoge predrasude.
Kako gledate na mame koje ne rade (iz bilo kojih razloga) ili čiji život primarno predstavljaju djeca?
I da se razumijemo, ja sam prva koja brani pravo na izbor pojednica, kakav god on bio. Na svu sreću svi smo različiti pa nam ni način života ne mora biti isti.