Imala sam 17 godina kada sam jedne predvečeri, kao toliko puta do tada, prolazila našom ulicom od naše kuće do kuće moga strica i strine. Oni koji me znaji, znaju također da dolazim iz malog grada, male zemlje. U našem naselju svi su poznavali svakoga, čak u našem gradu u to vrijeme nije postojalo puno ljudi koje mi ili naši roditelji nisu poznavali. U to vrijeme, tada u mom malom gradu, malom mjestu, maloj ulici u kojoj sam odrasla, nije postojalo ništa što me je zabrinjavalo u smislu vlastite sigurnosti. Te predvečeri prolazio je auto, kao toliko puta prije, ali se te večeri auto odlučio zaustaviti pored mene i vozač kojeg nisam poznavala spustio je prozorsko staklo. U prvom trenutku pomislila sam kako je sigurno zalutao, krajičkom oka primijetila sam strane registracijske oznake. Na moje čudo, nije me tražio smjer, pitao je doduše jesam li odavdje na što sam odgovorila “da”. Mislim da je ostatak razgovora išao u stilu njegovog ljubaznog, ali upornog nagovaranja da dođem s njime u Njemačku gdje ću raditi. Inzistirao je bez odustajanja dok je meni sve više postajao jasan razlog njegovog nagovaranja. Ne znam kako je odustao, niti kako sam tada prešla zadnjih stotinjak metara do stričeve kuće. Sjećam se panike koja je polako, ali sigurno počela priticati u moje tijelo, sjećam se ubrzanog kucanja srca i sjećam se, iznenađujuće od svega: KRIVNJE.
Bez da sam znala zašto, preplavio me je osjećaj krivnje: mora da sam ja na neki način izazvala taj susret, njegov poziv, njegovo inzistiranje. Ja sam odgovorna za to što mi se dogodilo. Tko drugi nego ja?
Ne znam što sam radila ostatak te večeri. Sjećam se da sam danima nakon toga razmišljala hoće li se vratiti, hoće li me strpati u auto bez da itko zna što mi se dogodilo. Mučilo me je pitanje zašto me zapravo nije stavio u auto te večer jer u tih desetak minuta ili cijelu vječnost (kako se meni činilo) nitko nije prošao ulicom. Bi li uopće itko vidio da me je odlučio odvesti?
Sram i krivnja koji su me prepravljivali bili su dovoljan faktor da o tome nikome ne ispričam.
Nisam shvaćala od kuda dolaze moje emocije, ali su bile dovoljno jake i stvarne da u njima prešutim nešto što me je u srži duboko potreslo. Sigurna sam da sam se i bojala i da sam sumnjala u namjere onih koje nisam poznavala. Dugo nakon toga u šali sam prepričala događaj svom tadašnjem dečku i nekim prijateljicama.
Prošlo je, nije bilo važno što je u meni izazvalo.
Proći će godine da shvatim što je sve utkano u srž mojih emocija. Proći će skoro jedan život da shvatim cijeli obujam onoga što je generacijama uvjetovano, što je utkano u onaj magični DNA koji određuje da se rodimo kao žene.
Mi za čija su se prava borile tolike, mi čiju snagu skrivaju maternjice spremne da dočekaju generacije novih, mi čija prava snaga ima toliko nijansi i slojeva duboko utkanih u epitele svih stanica ikada satkanih u mreži kozmosa, mi koje smo više od naših grudi, bokova, tajni onih dubokih, tamnih dijelova naših rodnica i vagina - mi, žene, smo generacijama svedene na seksualne objekte onih koji svoju moći potenciraju i povećavaju svojim testosteronima, veličinom svojih bicepsa, baritonima kojima šibaju strijele kojima označuju svoja prava - nas.
Odrasla sam “skoro” na zapadu, živjela sam u civiliziranim društvima i zemljama u kojima se naoko na žene ne gleda kao objekte koje pripadaju “jačem” spolu, ali koliko je to zabluda- prividna istina pokazivat će se kroz sve godine moga bivanja.
Uvijek je bilo i ostalo muškaraca koji su osjećali da im nešto dugujem, da samim time što sam žensko imam određenu ulogu, da samim time što imam vaginu, imaju pravo polagati vlasništvo nad mojim tijelom.
Možda jesmo emancipirane i slobodne u zemljama Europe, ali kako na nas gledaju ima mnoge nijanse.
Zapitajte se samo kako očevi gledaju na svoje sinove, a kako na kćeri. Koje poruke im šalju u svome odgoju ovisno o njihovom spolu, koje uloge im daju, čega se pribojavaju kada im postane jasno da se približavaju spolnoj zrelosti, kako se još uvijek zbijaju šale na račun sinova koji trebaju "osvajati" ženske i po mogućnosti što više njih, i kako se kćeri trebaju zatvarati u samostane.
Otišla sam živjeti na Zapad kao udana i donekle ostvarena žena, sa svojim pravima, pogledima, vizijama, osjećajima. I tada sam mislila kako smo sve iste: ravnopravne u tim pravima da budemo žene: slobodne i moćne da budemo i radimo što god želimo. I na Zapadu postoje muškarci koji smatraju da su žene, samim time što su žene, njihovo vlasništvo. I na Zapadu postoje oni koji će svojom snagom, samo zato što su drugog spola, pokušati umanjiti tvoju snagu.
Radila sam s djevojkama, ženama, muškarcima, koji i dalje na žene gledaju kao objekt posjedovanja i one koje se u tome rađaju prihvaćaju to kao dio svoje sudbine.
Postoje tolike kulture i u svakoj toliko nasljeđa prenesenog na one koji dolaze da se više o tome ni ne razmišlja kao nešto što je stvoreno da se kontrolira, da se uspostavlja neravnopravna podjela moći u svrhu kontroliranja.
I onda ostaje ta krivnja.
Krivnja na čijim se bokovima čuvaju tajne Majke zemlje i onoga što je stvorila da nam prenese. Krivnja koja je toliko duboka da joj ne vidimo kraja. Ponire u nas, preplavljuje nas, obuzima nas.
Ja sam kriva.
Ona je kriva.
One su krive.
Žene.
Jer otkrivaju dio gole kože, jer te pogledaju na neprimjereni način u prolazu, jer svojim osmijehom izazovu pažnju, jer provociraju samim tim što im se grudi ocrtavaju ispod prozračnih košulja, jer im bokovi imaju ritam izazova, jer su tu gdje jesu - zato su krive.
Pitam se koliko godina unatrag moramo ići da dođemo do prve žene koja je osjetila krivnju bivanja ženom. Ona koja je sigurno to tražila, bila je silovana. Ona koja se nametnula, bila je iskorištena.
I njezin sram i krivnja bili su opravdani, bili su preneseni na drugu i na druge iza nje i na tolike druge koje su dolazile.
I mi smo se pokušale osloboditi, emancipirati, nametnuti svoju moć i zahtjevale poštovanje, ali jesmo li uistinu u tome uspjele?
Prije nekoliko mjeseci, živjeli smo u vili u Dominikanskoj Republici. Tamo smo upoznali ljude koji su, kao i mi bili gosti, ali i one koji su u vili radili: čistačice, kuhare, čuvare, vrtlare…Ljude koji su bili ljubazni i koji su željeli s nama imati interakciju: družiti se, razmijeniti pokoju riječ, učiniti ti uslugu jer su bili dragi ili su trebali koji novac više.
Naša djeca još uvijek sa sjetom i ljubalju pričaju o teti Carmen, samohranoj majci, koja je prala suđe, koja im je donosila mango i banane i nazivala ih najljepšim imenima.
Tamo je bilo, kao i svuda u svijetu, ljudi vrijednih upoznavanja, poznavanja i druženja. Iskrenih i toplih ljudi koji ti svojom pojavom izazivaju najdivnije osjećaje. Ja bih rekla da na svakih stotinu, možda tisuću ili više, dođe jedan koji će te uskraiti za nešto, prevariti i na drugi način povrijediti.
Ja nikada ne bih bila bez tih divnih ljudi koji te dirnu u srce i dušu samo zato jer postoji rizik da će među njima biti jedan ili jedna iz one druge grupe.
Ono što želim reći je da svuda postoji taj rizik i da bez obzira na njega, ja i dalje želim živjeti u interakciji sa svijetom i onima koji u tom svijetu susrećem.
Ali nažalost u nekoliko mjeseci zaredali su se oni zbog kojih pišem ovaj tekst. I to ne radim kao veličanje njihovih pojava i onoga što su u moj život donijeli, nego kao podsjetnik da još uvijek živimo gdje postoje oni koji prava nas žena umanjuju samo zato jer smo žene.
Svi znaju za reputaciju latino muškaraca. Isto je istinito na ovim područjima, ali ono gdje je vrlo tanka crta između latino šarma i neprimjerenog ponašanja je moj podsjetnik da su žene još uvijek na onoj razini prve koju smo osudili samo zato što je bila žena.
U vili u kojoj smo živjeli radio je vrtlar koji je, naizgled, sa svima bio ljubazan. Donosio je voće iz vrta, časkao o vremenu, održavanju vile, svojoj obitelji. Meni je ujutro nudio svoju kavu i uz šalicu kave bi časkali o prijašnjim gostima, djeci, našim kulturama. Puno puta je pomogao i meni i drugim u popravku stvari, u savjetu oko jestivih bilja iz vrta, izorganizirao je večeru uz logorsku vatru na plaži, donosio je stvari koje su nama turistima prodavali po visokim cijenama.
Kada je jedno dopodneva u zajedničkoj kuhinji, na jeziku koji sam tada jako slabo razumijela i još manje mogla govoriti, ponudio mi da odemo na susjednu plažu, na mjesto gdje bi mogli imati spolni odnos i kada je još uz to objasnio da ne može prestati misliti i sanjati o meni i da razmišlja da ubije moga supruga, stvari su u jednom trenutku dobile sasvim drugi izgled. Od prijateljskog odnosa s moje strane, odjednom sam postala objekt nečijeg maštanja. U šoku i prividnoj zabludi, na lošem španjolskom, odgovarala sam ga, prebacujući sve na šalu, inzistirajući da prestane. No, njegove namjere su bile jasne, njegova želja da dobije ono što je želio nije ga zaustavila ni pod cijenu gubitka posla koji je imao.
Ne znam kako sam ga odbila, voljela bih da sam bila odlučnija i da pobogu nisam imala onu vječnu potrebu da ostanem ljubazna. Ponekada se pitam zašto sam u tolikoj mjeri pristojna, zašto uvijek pokušavam ugoditi drugima?
A onda sam u šoku sve pokušala zanijekati sebi, opravdati.
I opet krivnja. Moja krivnja. Ja sam ga sigurno na to potaknula, ja sam bila previše ljubazna, ja sam se smiješkala na krivi način, ja sam ujutro hodala u odjeći za yogu koja nije bila primjerena, ja sam možda nešto rekla kada nisam upotpunosti razumijela njegov španjolski. Pa da, ja sam pobogu, odgovorna.
I tri dana sam hodala u sramu i krivnji vlastite svijesti.
Iz tih istih razloga nikome nisam rekla, dok me u jednom trenutku absurdnosti te situacije da su drugi na mene i njega gledali kao na prijatelje, nije dovela da sve priznam vlastitom partneru i našim prijateljima koji su me uvjerili u moju nedužnost i njegovo neprimjereno ponašanje što je na koncu izazvalo uključivanje menadžera vile i vlasnike, njegovo otpuštanje kao sankciju. Ali zamislite to: drugi su me morali uvjeriti jer sam sama vjerovala u suprotno.
No ono što je ostalo bila je spoznaja ugrožavanja mene kao osobe i onoga što sam dala. Sumnja u vlasito ophođenje prema drugima, sumnja u to što jesam i kakve poruke odašiljem, sumnja u moje postupke, moj izgled, sve ono što u konačnici jesam. I onda ta jeb…krivnja koja me je preplavljivala, pa osjećaj izdaje, tuga i ljutnja i sve pomiješano u jedno. Čak mi je bilo žao što je zbog mene ostao bez posla.
Zbog mene - tako sam to objašnjavala, duboko svjesna da je to bilo zbog njega. Ali i dalje sam se osjećala odgovornom.
Jer sam žena. Jer mi je netko to usadio u gene, u stanice, u sve ono što jedna žena nosi.
I to je onda prošlo.
Plakala sam. Ljutila se, meditirala, procesirala i dopuštala sebi da se vratim u povjerenje koje imam u samu sebe i svijet u kojem živim.
Sve ono što jesam i na čemu sam zadnje dvije godine radila u vlastitom osobnom razvoju i terapiji koju sam prolazila, sve to sam ponovno morala osvijestiti i integrirati.
Prije nekoliko tjedana imala sam, u sklopu kakao treninga u kojem sam bila, i iscjeljenje maternjice -jedno divno i toliko snažno iskustvo koje i sama želim dati drugim ženama.
I onda sam prije tjedan dana, vraćajući se s yoge, u sred dana doživjela novu situaciju.
Bila je nedjelja, sunčana i vruća, yoga kojom se ovaj mjesec bavim je intenzivna i naporna i puno se znojim, preko ramena sam prebacila svileni šal da me zaštiti od sunca, u ušima sam ubacila audio knjigu i hodala sam putem kojim uvijek idem, prepun auti i ljudi. U jednom dijelu, malo prije kuće u kojoj sada boravimo, postoji prečac, nekoliko desetaka metara dug. Skrenula sam na njega koncentrirana na knjigu u ušima i nisam ni čula kada mi je s leđa prišao. Bio je na biciklu, mlad, jakih ruku, u bijeloj majici. Prestrašio me je, skočila sam u stranu. Ispričao se zbog toga. Mislila sam da je samo prolazio i nesluteći da će me prestrašiti s leđa. No onda je počeo pitati jesam li sama i jednom rukom me odvlaćiti u stranu. U trenu sam shvatila da on zapravo nije prolazio nego je skrenuo da me zaustavi. Rekla sam “ne”, nastavio mi je presjecati put i vuči me u stranu znajući što želi. I pobogu opet sam u prvu ruku bila ljubazna, ali mi je nešto dalo snagu da odrešito kažem ne, gurnem ga na stranu i potrčim do izlaza iz tog prečaca. I onda sam nastavila trčati ne okrečući se više iza. Srce mi je lupalo, panika me je preplavila.
I onda je očekivano došla krivnja: bila si neprimjereno obučena, hodala si sama, vidjelo ti se rame kad ti je vjetar otpuhnuo maramu, smiješila si im se i pozdravljala u prolazu (uvijek to radimo), vjerovala si da si sigurna…
Ovaj put mi nije trebalo vrijeme da ispričam svome suprugu što se dogodilo. Ali me je jednako pogodilo: činjenica da samo zato što sam žena, nekoga to provocira, nekome je to dovoljno da se osjeća pozvanim da mi priđe, da mi se nametne, da prekrši moja prava i granice.
I onda me je pogodila tuga te spoznaje: tuga da će i moje kćeri jednoga dana osjetiti isti poraz samo zato što su rođene kao žene.
Netko me je pitao, nakon moje Instagram objave, ne osjećam li strah za njih, ovdje.
Osjećam, iskreno osjećam strah ovih zadnjih dana. Opravdano, naravno.
I ne želim da me taj strah odredi,ograniči, niti da ostane. Želim ga pobijediti, razgraditi, procesirati. Ne želim ostatati u njemu zarobljena i uskračena svih mogućnosti.
Jednom sam rekla kako vjerujem i želim živjeti oslobođena strahova onoga što nam budućnost nosi.
Život je prepun rizika. Putovanja su prepuna rizika. Čak i u malom mjestu iz kojeg sam došla, postoje rizici življenja.
Ali ne želim i odbijam uskratiti sebe svih mogućnosti i divnih prilika, koje rizci mogu ugroziti.
Ne bojim se hodati svijetom, putovati, živjeti. Ne bojim se biti ja.
Imam 38 godina, zadnje dvije radim toliko na sebe da konačno prihvaćam i volim sve što ja jesam: biti žena, biti privlačna, biti radosna u srcu i nositi se sa svime onime što mi život povremeno postavlja kao izazov, volim svoje tijelo (koje sam konačno prestala mučiti i kažnjavati samo zato što ne prati neku normu nametnutu izvana), volim to što jesam i ne želim se toga odreći. Odbijam biti žrtva u isto vrijeme znajući bolno da to jesam - da sam to postala ne tražeći, niti provocirajući da to postanem.
Želim o ovome govoriti u svoje ime, u ime mojih kćeri i svih žena koje su jednom osjetile ugroženima, prekršenima, povrijeđenima, krivima bez da su to uistinu bile.
Žene smo. Jake smo, ali i ranjive jer smo žene.
Ja sam romantičar, sanjar i idealist.
Ja sam majka dviju kćeri koje odgajamo da budu otvorene, ljubazne, osjećajne i empatične. One su pametne, drage i pune ljubavi. Nadam se u njihovo ime i ime svih drugih djevojčica i žena, da će se osloboditi nametnutih naslijeđa naših mama i baka, naslijeđa u kojemu se muška moć korisiti kao oruđe za njihovu kontrolu. Nadam se da se njihove vrijednosti neće iskorištavati niti uzimati kao pozivnice da ih se iskoristi.
Ja sam sanjar i idealist, ali jasno mi je da mi za život treba zrnce realizma i ponekada mi život daje više od toga. U isto vrijeme nadam se će moje želje za njihovu budućnost letjeti visoko do zvijezda i rasuti se kao zrnca magične prašine koja će postati realnosti.
I nadam se da će naši sinovi odrasti u ljubavi koja ih uči nježnosti i tome da njihova moć ne leži u nametanju svoje snage i kontroliranju žena, već u veličanju ženske snage i vrijednosti. Nadam se da ćemo jednom prestati gledati na muškarce kao macho i dopustiti im da budu svjesni svoje ženske energije i nježnosti koja ima veću snagu od svih mišića koji mogu zarobiti i zdrobiti nečiju veličinu i snagu.
Pišem ovo da se oslobodim srama, tuge, ljutnje, razočaranja. I krivnje - te vječite krivnje koja nam ne služi i koja nije uistinu naša.
Samo zato što smo žene, nismo krive.