Nomadski život u 5

Updated: Aug 15, 2021

-pisano za www.supermame.hr , srpanj 2021.



Htjela sam ovaj tekst napisati u nekoliko navrata zadnjih nekoliko mjeseci, ali naprosto ga nisam mogla uobličiti.

Ono što je nekada jako jednostavno, isto tako nekada ima svoje razloge da ne dođe od prve (nekada ni od stote).

Ali zadnjih dana intenzivno razmišljam kako da vam najbolje dočaram odluku koja je došla iznenada i za koju je trebalo i hrabrosti i spremnosti da je se donese.

Pišem ovaj tekst u hladu smokve dok slušam zrikavce kako pjevaju. Uskoro će biti 3 mjeseca od kada smo napustili Dansku. Ono što je trebao biti kratak predah od problema i izazova koje je prošla godina donesla ( u našem slučaju to je bilo vrlo intenzivno razdoblje renovacije i potešskoča s kućom) doslovno se preko noći pretvorilo u pustolovinu koja će trajati možda godinu, možda i duže.

Nama je to bio logičan potez, ali što više to prepričavam prijateljima i poznanicima, što više gledam njihova lica u čuđenju i slušam komentare divljenja, zabrinutosti i oduševljenja, shvaćam da to nije nešto na što bi se mnogi odlučili.

I možda mi je zato teško pohvatati sve konce u klupku razmišljanja, vjerovanja i osjećanja u kojima živimo i djelujemo zadnje dvije godine od kada smo izišli iz normi sustava i živimo prema svojim intuicijama i uvjerenjima.

Ali evo prvo činjenica: iznajmili smo kuću u Danskoj, na godinu dana. Odjavili smo adresu prebivališta. Ispisani smo iz svih sustava koja večina ljudi prihvaća za gotovo. Nemamo adresu, imamo okvirni plan i želje, ali nemamo ništa trajno i sigurno. Donijeli smo odluku putovati svijetom iduću godinu dana, svih petero. U dva dana, pet dana prije nego smo samo trebali doći u Hrvatsku na kratko, odlučili smo iznajmiti i potpuno isprazniti kuću. Umjesto da pakiram za mjesec dana putovanja, odjednom sam trebala spakirati za cijelu godinu. Ono čime se mnogi muče kada idu na ljetne godišnje: pakiranje za sebe i djecu u nekoliko kofera za nekoliko tjedana, ja sam obavila za cijelu godinu. Trudila sam se predvidjeti što nam najviše treba, bez čega nećemo moći, što nam je lijepo za imati, ali i smanjiti sve nepotrebno. U pet dana pozdravili smo se sa svime što znamo i auta prepunog stvari odvezli smo se u jednom dahu do Hrvatske. Djeca su prespavala cijelu noć, ujutro smo stali pojesti i protegnuti noge i nastavili dalje. Bilo je surealno znati da odlazimo na tako dugo, bilo je čudno voziti gotovo potpuno praznim cestama Njemačke, Austrije, Slovenije i doći iz Korona zatvorene Danske na ulice Zagreba koji se kretao, živio, disao.

Nije nam trebalo naviknuti se biti u tuđim stanovima, živjeti iz kofera i živjeti u trenutku. Život u sadašnjosti je ono što već dugo prakticiramo. Nije da je uvijek lako i da život u kretanju nema svoje izazove.

Mi smo svi jedinke za sebe i različiti smo, imamo različite želje i potrebe i umjetnost je naći kompromis i osjećati da nitko ne ispašta.

Naša djeca su slobodna, ne pripadaju sustavu i sada im je školska scena svijet u kojem se krećemo, ali i dalje imaju trenutaka kada im nedostaju određene stvari i ljudi iz Danske.

Ali da nije tako, ne bi bilo normalno, možda bih se tek onda zapitala što nije u redu s nama.

Meni nedostaju rutine, stalnost i predvidljivost onoga što svakodnevica ima: jutarnja kava iz najdraže automata, kupovina organiskih proizvoda za koje ne trebam čitati etikete, dumpster diving, mir šume iza naše kuće. Njima najviše nedostaje naš pas i kokoši koje nismo mogli ponesti sa sobom. Prhvaćam njihove tuge i sjete, držim ih u sigurnoj prisutnosti i trudim se biti potpora u trenutcima kada je teško.

Nekada i meni treba potpora. Odjednom istrgnuti se od sigurnog, znači pogledati u vlastite nesigurnosti i strahove.

Povratak u Hrvatsku za mene je donio dimenziju povratka jednom dijelu mog indentiteta.

Zna biti intenzivno, ružno, teško, ali u isto vrijeme je toliko ispunjeno, bogato i zadovoljavajuće.

Naš plan je za sada ostati u Hrvatskoj do kraja kolovoza (moj muž je dobio dozvolu boravka u trajanju 10 godina). Nakon Hrvatske idemo za Španjolsku gdje bi htjeli istražiti povijest i kulturu od Barcelone do juga. U La Herraduri se nalazi Worldschooling hub - mjesto gdje se nalazi i okupljaju drugi svjetski putnici koji školuju djecu putujući i tamo planiramo provesti mjesec dana pa se krajem listopada polako vratiti do Danske kako bi ostavili auto i stvari i onda odletjeli za Centralnu Ameriku u studenom. Imamo povratnu kartu za Europu u ožujku iduće godine, ali hoćemo li je mijenjati ili ne otvoreno je pitanje.

Je li ludost odvažiti se u ovo vrijeme putovati s djecom, mijenjati adrese, zemlje i okružja? Je li ludost dati im uvid i iskustvo života koje nikada ne bi doživjeli u okružju koje im Danska daje? Je li ludost imati svo vrijeme ovoga svijeta koje dijelimo u dobru i zlu 24 sata dnevno sve dane u tjednu?

Ima li itko sigurni odgovor na išta što život jest?

Prije dvije godine čula sam u jednom podcastu o digitalnim nomadima, čovjeka koji će mi često doći u misli. Pričao je što ih je navelo da žive u autobusu, školuju djecu od doma i uopće pomisle na tako radikalnu promjenu. Ono što je rekao bilo je nešto u stilu: ljudi često žive za predahe, za odmore, godišnje, blagdane. Kao da im treba predah od svakodnevnog života, ali ja ne želim živjeti u predasima, ja ne želim uzimati godišnji od svog života kako bih se osjećao živim.

Ima jedan danski pisac i pjesnik koji se zove Dan Turell i koji je u jednoj svojoj poznatoj pjesmi napisao stihove: “Ja volim svakodnevicu (“Jeg holder af af hverdagen”), koja u meni duboko rezonira s onim u što ja vjerujem. I zato se trudim živjeti život (čak i zajedno u petero) kao da mi je svaki dan godišnji.



56 views0 comments

Recent Posts

See All