Gledam ovu ženu u ogledalu. Trideset sedam i malo više, ali što vrijeme znači. Inače se ne dotičem godina tako olako, životna energija je nešto što mi više znači, ali u kontekstu ove priče želim staviti ponešto kronologije.
Gledam je, gledam sebe jer ovo jesam JA.
Već mjesecima u svakoj prilici hvatam odraz svoga tijela u ogledalima, izlozima, prozorima. I gledam prodorno iz svih kutova, proučavam, zamjećujem.
Ponekada se uhvatim u osjećaju da to ne bih smjela, trebala. Ali onda me vrati svijesti i ponovno si dozvolim gledati sebe, ovu od danas. I želim napisati ovaj tekst djelomično kao podsjetnik sebi, ali kao i inspiracija drugima.
Jer kao i ova 37-godišnjakinja u meni, živi i jedna curica, možda točnije mlada djevojka. Možda ima 10, 11 ili 12 ,13 godina, na pragu je promjena i osjeća ih bolno i teško u svemu što ona jest. Osjeća da se nešto važno i veliko događa pa u svakoj prilici prilazi ogledalu i pokušava dokučiti što se to mijenja, što se to događa. Sjećam se tog perioda kada su hormoni, osjećaji i fizičke promjene nastupile kao oluja koja mi je oduzela tlo pod nogama. Sigurnost mi je davao odraz u ogledalu. Mogla sam satima promatrati svoje lice, liniju obrva, onaj završetak na njima gdje idu prema gore pa se „prelome“ silazno. Mogla sam gledati svoje usne, svijetlo ružičastu crtu koja se mogla razvlačiti i smanjivati preko moga lica ovisno o izrazu koji sam htjela poprimiti. Najviše sam voljela svoj osmijeh, liniju poput perli nanizanih zuba u tandemu s bademastim očima za koje nikada nisam mogla dokučiti jesu li više zelene ili smeđe. Promatranje vlastite slike bilo je uzimanje kontrole nad onim što ja jesam.
Bio je to proces.
Onda se i tijelo počelo mijenjati. Do nedavno ravne linije počele su imati obline i zavijutke, oblik koji nisam do tada poznavala. Bila sam dijete neopterećeno vlastitom spolnošću i kretanje i pokret, sloboda tijela su mi bili važniji nego ono što curicama priliči.
Ali nekako u jednom trenutku ta sloboda poprimi težinu žene, njezine obline, njezine uloge koje su odjednom više od trčanja i penjanja na drveće.
Teško su mi padale te promjene, ali opet dolazile su prirodno poput plime na pučini, nisam ih se bojala. Samo sam htjela još proučavati, zamjećivati, učiti voljeti i biti ta ja – žena sa svime onime što žensko jest.
Sjećam se bolno trenutka u kojem je ta moja prirodna potreba da pronađem i prihvatim i najmanju promjenu bila posramljena u naletu neshvaćanja. Kako je itko mogao suditi djevojci koja je stajala pred ogledalom? Ali mogli su jer to je najlakše – suditi, a ne pokušati razumjeti.
Smijali su mi se misleći kako se gledam jer sam puna sebe, narcisistički zaljubljena u vlastiti odraz, a ja sam tek učila ljubiti svoju sliku i priliku. Šaputali su mi iza vrata o mojim „satima“ ispred ogledala i podrugivali se u ime zabrinutosti.
Umjesto da sam do kraja shvatila što sam i tko sam, umjesto da sam cijelim svojim bićem naučila prihvatiti sebe kakvu jesam i voljeti svoj odraz u svakoj prilici, naučila sam se sramiti vlastitih potreba i želja, naučila sam potisnuti potrebe koje su izvirale duboko iz moga ja, naučila sam umanjiti i s vremenom zamrziti ono što sam u sebi vidjela.
Kada o tome razmišljam, žao mi je te djevojke, žao mi je one potrebe koje je ostala neutažena, žao mi je ljubavi koju si nije mogla dozvoliti dati sebi, žao mi je što je umanjena, dekonstruirana, destruirana. Da sam znala bila bih nježnija, strpljivija, velikodušnija prema njoj bez obzira ili uprkos tuđim osudama.
Mjeseci proučavanja vlastitog odraza mene od sada, toliko godina kasnije, podsjeća me koliko je važno dati si vremena proučavati sebe, prihvaćati vlastite promjene, voljeti dijelove svoje slike za koje nisam ni znala da su ovdje: pa čak i bore – one od smijanja, one od briga, one od ljutnje. Sve je to tkivo onoga što tkaje ovo JA. Gledam i divim se mišićima tijela koje uporno već 10 mjeseci svaki dan u užitku ponavlja ritmičke pokrete yoge. Smiješim se očima kada se uhvatim u pitanju koje su mi nijanse oči danas, pa ih pomičem prema i od svjetlosti da uočim razliku. Dodirujem si ruke i lice i trbuh. Trbuh koji je bio prvi dom moje troje djece, podsjetnik koliko je tijelo moćno i jako, koliko je čudesno i tajnovito i veličanstveno. Volim i svoje opuštene grudi, one koje su u stanju stvoriti hranu i utjehu već 7 godina. Kosa mi je duga, nešto što mi kao djetetu nije bilo dopušteno, volim tu duboku šumi smeđe kada se zatalasa od ramena do ramena i počeška mi leđa. Oh, kako volim gledati i diviti se sebi pa se onda u smiraju svega toga što sada znam da jesam spustim zamišljeno na koljena i u sebi pronađem onu djevojčicu neshvaćenu u svojoj ljepoti i potrebi da bude, pa je zagrlim – ova odrasla ja od sada i šapnem na uho nježno, najnježnije: „Divna si ljubavi u svemu što jesi, odi gledaj se i voli se cijelu“. Pa me onda ona pogleda u oči i nas dvije zagrljene plačemo jedna drugoj. Sve one suze neshvaćenosti, razočaranja, osjećaja nedovoljnosti. Plačemo tako i sa svakom suzom brišemo ono što nije naše, ono što su nam drugi zadali, prišili, nametnuli.
Primamo se za ruke govoreći u isti glas riječi oprosta za sve ono što je bilo u vremenu između nje od tada i mene od sada. Opraštam si danas sve trenutke u kojima se nisam voljela, trenutke u kojima sam mrzila dijelove sebe, trenutke u kojima sam se odricala dijelova vlastite duše, dijelova moje osobnosti, opraštam si grubost koju sam si nanosila, prijezir koji sam prema sebi osjećala, opraštam si na koncu sve one kazne i muke koje sam zadavala sebi i svome tijelu kako bih dosegla ideal za koji nisam znala što predstavlja. Opraštam si izgladnjivanje, i mučenje, predbacivanje, napade panike i strah od same sebe.
Opraštam si u ime one djevojke koju sam ostavila u tami neznanja i samoći neshvaćanja. Pa onda ona i ja još uvijek zagrljene prihvaćamo sve te odbačene dijelove sebe i stavljamo ih tamo gdje im je mjesto, u odjeljke mene – one od nekada i ove od sada.
Za sve curice, djevojke i žene koje ovo čitaju, koje tamo negdje ostaju neshvaćene i neviđene: ne dopustite drugima da vam oduzmu JA, da vam ukradu ono što jeste, da vam nametnu nešto što nikada nije niti će biti dio vas.
Gledajte se koliko god vam to trebalo, uživajte u onome što vidite u svakom trenutku, volite sve što osjećate, sve što je dio vas.
Da vam ne prođe život u kažnjavanju sebe za nešto čiju krivnju nikada niste trebale ponijeti.
Zagrlite tu curicu, djevojku, ženu u sebi, oprostite joj i volite je: sada i uvijek.