Sva pitanja na koja nema(m) odgovora

Pišem ovaj tekst u svjetlu nedavnih odluka i rezultata istih. Također ponukana komentarima i pitanjima koja sam dobila na objavu nekih postova. Možda ovaj tekst dobije svoj epilog ili čekam s objavljivanjem u trenutku u kojem ću imati odgovore.

Ono što sada učim usvojiti i živjeti je povjerenje u život koji živimo i ono što s time dolazi čak i kada ne znam ishod niti obujam svega što nam se događa. Nekada je najteža stvar prepustiti se onom nepoznatom i vjerovati da se sve događa s razlogom u trenutku kada nam to najviše treba. Jer svi znamo da nisu sve životne lekcije niti lagane niti ugodne, dapače neke su itakako bolne i intenzivne i nekada osjećamo da ih ne možemo primiti.

Koji nam je plan? Imamo li uopće plan za dalje? Hoćemo li se vratiti “kući”? Što je uopće kuća? Što je dom? Imamo li dom ili je ostao dezinegriran između svih radova na kući, svih uloženih napora, truda i vremena i kofera i mijenjanja destinacija. Možda se pojam doma mora rastvoriti, secirati, prepitati da bi stvarno pojmili njegovo značenje za svakoga od nas.

Možda, možda ne.

Koji nam je plan kada stvarnog plana nema i kada je i onaj slabi plan koji imamo podložan promjenama? Može li se uopće živjeti ispunjeno i kvalitetno bez plana i planiranja?

Prije više od godinu dana donijeli smo odluku da iznajmimo kuću i otputujemo na 8-10 mjeseci. Onda smo mislili da imamo neki plan i da ćemo 1.3. 2022.biti nazad u vlastitoj kući, u životu koji smo imali i gradili do tada. Možda smo trebali biti pametniji, poučeni prijašnjim iskustvima, i znati da ništa nije statično, pogotovo ne osjećaji i vrijednosti koje nosimo u sebi. Možda smo trebali znati da je život promjena i da čak i ono što mislimo i vjerujemo danas, već u idućem trenu neće biti.

I tako se jedan plan zamijenio drugim do te mjere da više nisu bili planovi, već samo ideje onoga što bi eventualno moglo postati. U trenutku u kojem smo produžili boravak u Dominikanskoj republici, promijenili smo i odluku da se vratimo u Europu 1.3. U trenutku u kojem smo ostali u Hrvatskoj duže od nekoliko mjeseci, promijenili smo i odluku da se vratimo u Dansku kao planirano nakon 10 mjeseci. Prije mjesec dana odlučili smo vratiti se oko 1.8. Prije tjedan dana se taj datum pomaknuo na 13.9. Povratna karta za Europu je promijenjena. Što nam ostaje.

Kuća?

Nakon preispitivanja, razgovora, svih unutarnjih procesa i emocija koje su s time došle i prošle: kuća je završila na prodaji i u ovom trenutku stoji jedna ponuda koja se možda izrealizira. U tom slučaju postoji jedan razlog povratka: iseliti i donijeti odluku što dalje. Ali u svjetlu posljedica naših odluka, postoji tisuću mogućnosti. Ograničenja našeg uma i navike koje smo živjeli i bili (ili još uvijek jesmo) dovode nas da ponovno preispitujemo vlastite vrijednosti, ciljeve i želje. I tako se ono što je sada mijenja i preoblikuje.

Nemamo plana i učimo živjeti u potpunosti sadašnjeg trenutka. Oni koji nikada nisu probali živjeti svjesno u sadašnjosti nisu ni svjesni izazova tog umjeća. Oni koji su pokušali ili pokušavaju isto (i često ne uspjevaju) znaju koliko je teško uistinu biti tu i sada - bez planova, bez konkretnih temelja i vraćanja u ono što je bilo ili ono što tek može postati.

Mi smo jedni od privilegiranih koje egzistencijalna pitanja osnovnih razmjera ne sprečavaju da se prepustimo. Ono što nas često sprečava ili sputava su naša vlastita ograničenja. Jer budimo iskreni, i sami učimo i često ponavljamo greške u kojima ponovno pokušavamo pronaći temelje za rast i razvoj.

Nije lako.

Manjak odgovora na temeljna pitanja mogu izgledati kao prijetnja. A za što onda i služe pitanja, ako se na njih ne može odgovoriti?

I što reći na pitanja koja dolaze izvana od drugih? Umiriti druge znači tražiti smisao u nepoznatome i pronalaziti barem nekakvo uporište iz kojeg barem neki odgovori mogu proizaći. Ali da budem iskrena, sve više i više s vremenom prihvaćam da ne mogu biti ono što nisam, niti da mogu dati od sebe ono što ne posjedujem. Čak i kada to znači potencijalno razočaranje drugih ili briga u onima kojima je plan važniji od osjećaja koje nas ispunjavaju sada.

Moj najbolji i najveći odgovor za sada jest da ne znam ništa osim da smo dobro.

Dobro smo u svojim tijelima, psihi, svojem unutarnjem svijetu, dobro smo tu gdje jesmo i s ovim što imamo.

Sada.