Zastani. Udahni. Izdahni.
Kako se osjećaš?
Pogledaj oko sebe. Što vidiš?
Što ako ti kažem da je tvoj život sve tvoje i da svaki trenutak kojeg postaneš u potpunosti svjestan, je najveći dar koji imaš.
Nisam trebala proputovati ni jednog metra dalje od vlastitih granica svoga tijela da bih došla do ove spoznaje, ali moram priznati da je nekada lakše upravo kada iziđemo iz vlasitith okvira onoga što poznajemo da upoznamo neki novi dio svijeta - neki novi dio sebe.
Uskoro će biti godina i pol dana od kada smo autom prepunim kovčega odvezili se u ono što će tek postati najduže putovanje ikada. Bez ikakvog cilja, bez čvrstog plana, bez ambicija i konačnog roka povratka, otišli smo i još uvijek se krećemo. Ponekada zastanemo, ponekada stojimo mirno bez da se požurujemo. Prije nekoliko godina grizla bi nas savjest zbog nepostavljanja ciljeva, zbog neplaniranja, zbog stajanja na mjestu (predugo). Zato jer smo tako naučeni, odgojeni, zato jer nam je to predano genima, krvnim stanicama: bez ambicija, bez teženja boljemu, bez muke i truda kao da ništa nije vrijedno.
Osjećaš li se isto kada cijeli vikend ne radiš ništa, osjećaš li kao da nekome duguješ ispriku ako samo odmaraš, ako danima ne promjeniš mjesto, ako nemaš planove, ni to do-liste?
I da te ne pitam: ako si sate i sate proveo ležeći na sofi ispred televizora misliš li kako si potratio (la) vrijeme? Ali kome zapravo dugujemo objašnjenja, isprike, grižnju savjesti i spoznaju da se uz užitak uvijek veže epitet krivnja (guitly pleasure)?
Zapravo jedino što dugujemo sebi pa i svijetu je da se prestanemo ispričavati i da se oslobodimo tih zastarjelih vrijednosti koje nikome ne služe. U redu je živjeti život u potpunom užitku bez imalo krivnje, u redu je imati godišnji (pa i godinu) bez planova i (velikih) ciljeva, u redu je biti oslobođen unutar vlastitih uvjerenja i vrijednosti, u redu je znati da je najveća ambicija u životu voljeti ga i cijeniti u jednostavnosti koju on daje.
I kao takav vrijedan je uživanja i slavljenja. Ne mislim pri tome na onim velikim životnim slavljima kao što su rođenja, rođendani, vjenčanja, godišnjice…
“Svaki dan je vrijedan slavljenja.”
Naučila sam to nedavno na kakao treningu za facilitatore. Prvo sam na tu pomisao na slavljenju života svakoga dana uzahnula - mislim da je mom egu bilo previše probaviti da svaki dan može biti ceremonijalan koliko god to mi želimo. Onda sam tijekom 14 (naj)intenzivnih dana polako počela odpuštati vlastita ograničenja i uvjerenja koja mi očito nisu služila. Svaki dan sam prolazila vlastiti raj i pakao u isto vrijeme - ovo je bilo vrijeme za bolne procese koji su mi na kraju poslužili više nego svo praktično znanje stečeno tokom istog vremena (ne da se žalim na stečenom znanju, bilo je više nego zanimljivo i poučno). U jedno ruku shvatila sam da ono što najviše boli često najteže otpuštamo, ali kada smo konačno spremni suočiti se i otpustiti - onda nam ono što spoznamo ili dobijemo na drugoj strani služi tisuću puta više i bolje. U drugu ruku sam shvatila da ne mora sve biti patnja da bi nam služilo.
Ceremonijama u svim trenutcima koje smo dijeliti, primali i davali naučila sam slaviti život na najjednostavnijoj razini: onoj svakodnevnoj, prisutnoj, našoj i u svakom smislu te riječi: svetoj.
Naučila sam ne suditi sebe (hvala ti ego što se s vremena na vrijeme ipak stišaš), naučila sam si dopustiti mala slavlja i velike radosti: spavati dugo (ili kratko ako to preferiram), zapaliti svijeću, ispijati ceremonijalni kakao svaki dan, meditirati u tišini (ili buci i kaosu), otvoriti srce za zahvalnost svakodnevnih privilegija (hrani, vodi, krevetu,…), biti u kretnji života u koferima ili stajati zagledana u vodu jezera Atitlan, ljubiti svoju djecu i svog muža jer od svega ljubav najviše zaslužuje slavlje i biti prisutna u svemu između navedenog. I da, ne trebamo podsjetnike u kalendarima ako ih za uvijek (malo po malo) zapišemo u srca i svijest vlastitog postojanja.