The Hive

Škola nije kao druge škole



Zadnjih 6 tjedana u Dominikanskoj republici prošlo je kao rukom odnešeno. Ne znam ni kako ni gdje, ali mogu konstatirati da smo na kraju šestog tjedna, da većina obitelji putuje ili dalje ili natrag u svoje zemlji. Imala sam u planu pisati o Hive školi od početka dolaska ovdje i eto me ovdje nakon 6 tjedana i retrospektivno sastavljam ovaj tekst.

Kako vjerujem da se sve događa s razlogom isto tako mislim da je s razlogom što ovaj tekst nije napisan prije.

Prvo, ovo je škola nastala prije godinu dana na incijativu jedne Engleskinje koja je ovdje došla i počela je podučavati nekoliko djece uz svoju kćer. Polako je broj djece rastao i danas u školu ide oko 60-oro djece: mali broj lokalne i velika većina djece ljudi koji putuju i ovdje su upravo iz razloga zvanog worldschooling.

Škola funkcionira i zamišljena je kao samoupravljana (self directed learning) škola gdje djeca sama preuzimaju odgovornost za vlastito učenje uz učitelje koji su facilitatori mogućnosti i znanja.

Hive također operira kroz FN-ove ciljeve za održivi globalni razvoj (njih 17) i za svaki period (session) od 6 tjedana postoji jedna tema unutar koje uče, rade, istrađuju i izrađuju.

Zadnji period učili su o gladi i održivom razvoju kroz uzgoj hrane pa su posječivali lokalne farme, razgovarali s ljudima koji uzgajaju hranu, s ljudima koji nemaju dovoljno sredstava i onima koji do njih dolaze. Sadili su biljke, proučavali kako rastu i razvijaju se, išli su u šetnje oko škole i tražili plodove, porbavali različite namirnice, razgovarali o zdravoj i nezdravoj hrani, pratili razvojne cikluse, pripremali hranu, crtali, pisali, čitali, učili o fairtradu i toliko toga.

Ja sam svaki dan 3-4 puta tjedno išla s njima u školu i imala osjećaj kako se veliku većinu vremena igraju, a ipak danas na završnoj prezentaciji pokazali su raznolikost onoga čime su se bavili unutar teme gladi.

Također, ovo je škola koja ima jako malo školskog u sebi i to kažem pozitivno jer te tamo nitko ne prisiljava da radiš nešto što ne želiš, mjesto gdje uvijek imaš pravo reći ne, gdje se uvijek možeš igrati, gdje je malo toga određeno za tebe ili umjesto tebe.

Poprilično toga je napravljeno oko djece i za djecu na drugačiji, alternativan način.

Isto tako, za razliku od drugih škola, u ovoj radnici mogu dovesti svoje bebe na posao pa dvije učiteljice svakodnevno imaju svoje dvije bebe sa sobom - jednu od 6 mjeseci, drugu od 4 mjeseca i o tim bebama se jednako, ako ne i više brinu druga djeca u školi. Djeca imaju dvije zgrade na raposlaganje i okoliš oko njih, dva bazena u dvorištu jedne zgrade i kuhinju gdje im poslužuju obroke i gdje se okupljaju.

Prvi dan našeg boravka autobusom smo svi zajedno išli na plažu gdje smo se kupali, igrali, jeli.

Umorni i kose prepune soli i pijeska vratili smo se u školu na ručak i ostatak dana igranja.

Što smo naučili u zadnjih šest tjedana?

Da naše vrijeme i autonomija nad njim znači više nego smo već vjerovali. Da je sloboda individualna. Da je pravo na vlasitite granice nešto što bi svi trebali prakticirati svakodnevno. Da je kolektivno divno i zamarajuće u isto vrijeme, da smo društveni do određene mjere i da onda dođemo do zasićenja, da u ovoj školi puno toga postigneš jer postoji unutarnja motivacija i djece i učitelja.

Ostajemo još 6 tjedana. Uz manje dana u školi i više vlastitih izleta, dana kod kuće, na plažama i okolini.

Iduća tema je edukacija. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se njome baviti i što će iz svega proizići.

Možda za 6 tjedana napišem još jedan tekst o školi.




91 views0 comments

Recent Posts

See All