Hoću li se sjećati...

Jednoga dana kada tamna boja moje preplanule puti izblijedi, kada se zrnca pijeska prospu iz moje kose, kada me na usnama više neće peckati okus soli, kada sve plavetnilo nestane iz kutova mojih zjenica, jednom kada se vjetar stiša i sva muzika u meni zanijemi, hoću li i onda pamtiti sve ovo što živim sada?

Hoću li se sjećati svih tih neobičnih, a tako svakodnevnih pojava, koje su me na prvu zabavljale i šokirale u isto vrijeme. Hoću li i dalje s divljenjem moći vidjeti zvjezdano nebo i maglice oko zvijezda prošarane svjetlima krijesnica.

Hoću li se sjećati noći u koju smo nepoznatim cestama vozili do našeg odredišta, krave koja je prolazila po autoputu i ona isprekidana svjetla s tolikih benzinskih postaja? Hoću li u najjasnijim snovima vidjeti sjajno zlatni odsjaja u krilima umrlog vilin konjića ili tanke niti njegovih minuciozno iskonstruiranih krila.

Hoću li s istim divljenjem uzdahnuti sjetivši se radosti kada sam prvi puta ugledala drvo avokada s kojeg su visjeli zreli plodovi.

Hoću li znati zastati na najmanji pokret, zvuk, šum, sjenku onako kako to sada radim pa mi ne promakne ni najmanji kukac, ni najtanja ljuskava zmija. Hoću li ikada na svojoj koži moći prizvati dodir zmijinog repa kojeg smo Anton i ja u oduševljenju podragali?

Hoću li znati kako sam se osjećala za svih onih vožnji autom do plaža, spuštenih prozora dok mi vjetar baca kosu na sve strane i dok latino glazba ispunjava sve pore našeg prostora, a u nozdrvama podrhtavam miris manga ili prženih tacosa. „Mi amor, mi amor“ odjekuje glas nekog Leonarda dok mi s njim ponavljamo u istom ritmu u pauzama od smijeha, a motocikli uz put trube iz tko zna kojeg razloga.

Hoću li jednom zaboraviti kako zvuči šumeća voda oceana koji nikada ne prestaje kotrljati nove valove pa se odjeci njihovog razbijanja u stijene ili jedne u druge čuje kao vječna pjesma.

Hoću li zaboraviti pjev ptica čija imena nikada neću naučiti ili glasove nasmiješenih ljudi koji nam svakodnevno donose plodove svoje zemlje.

Hoće li me miris omekšivača s netom opranog ručnika u sekundi vratiti na sva ona mjesta, sve plaže, ulice, sobe u kojima sam boravila i hoću li u istom trenutku čuti pomiješane glasove svih tih jezika koje sam se nekoć trudila razumjeti, a tako sam teško uspijevala.

Hoću li zatvorivši oči vidjeti svu raskoš i siromaštvo u jednoj slici ili glave kamenih skulptura na plaži Caleton gdje su nam srca slamali napušteni psići i njihove mršave mame nabreklih cica.

Hoću li se sjećati ovog ljepljivog osjeta na koži – od soli i znoja i kreme za sunčanje na koju se pijesak tako lako lijepi i koji mi ni najmanje više ne smeta.

Hoću li s jednakom lakoćom živjeti u sadašnjem trenutku ispunjena sobom i životom samim slaveći ga svim osjetilima, svim emocijama, svime što riječi nikada neće biti u stanju opisati? Hoću li ostati to što se u meni rađa, kuha, navire, raste, što me baca i nosi u sve predjele bivanja za koje nikada nisam ni sanjala da će biti svakodnevni trajni podsjetnik koliko je voljeti život najveći dar.

Kada bih mogla samo izabrati ponovno - izabrala bih isto: imati dom u sebi i prolaziti kroz ovaj život otvornog srca spremna dati i primati ponovno i ponovno.

Ovo je radost i ako je jednom ponovno izgubim, možda me moja sjećanja vrate na mjesto gdje je uvijek ima: duboko, duboko u meni.