Godišnjice


Postoje dani u godini ili godinama kada se mnogo toga što je bilo koncentrira zajedno i kada uspomene naviru, a emocije rastu. Postoje ti dani kada nešto u tvome srcu lupa ritmom nekih prošlih događaja, trenutaka koji kao da su uhvaćeni u vremenske kapsule nevidljivih balona koji lebde između svjesnog i podsvjesnog.

Kao više života proživljenih u jednom, kao nešto toliko stvarno, opipljivo, živo a opet surealno i daleko, daleko…Kao nečiji tuđi život koji se odigrava na filmskom platnu.

I tako ponesena tim živim osjećajima i slikama koje se javljaju i nestaju, pišem retrospekcije…

Za manje od tjedan dana naša najstarija kćer puni 10 godina - jedno desetljeće kasnije, tj. jedno desteljeće prije, sjedi mlada žena u lila haljini kupljenoj u nekoj finoj trgovini, smeđa joj je kratka kosa obuzdana s nekoliko šnala iznad uha. Smiješi se dok jede tapas u jednom joj najdražih restorana, a trbuh joj je vidljivo zategnut ne od hrane već od života koji u njoj raste. Da je samo tada znala što će sve u tom životu izrasti i nadrasti i nju i sve ono što je i u što je do tog trenutka vjerovala, i dogodit će se to samo nekoliko dana nakon te fotografije iz sjećanja. Postat će po prvi puta mama - nešto što je sanjala od kada se sjeća snova i želja koje je imala još kao djevojčica iste kratke kose kao toga dana pred očekivanje poroda.

Neće ni slutiti kamo će je život odnesti, kamo će je bacati, slamati i ponovno dizati.

Pa čak i da je znala, ne bi u tome trenutku vjerovala većini toga.

Neka joj mira i sjaja u očima da broji posljednje trenutke do toga događaja.

10 godina, Ivana. Cijeli život jedne djevojčice pune snova kao u tebe nekada.

Ali ne samo da brojim dane od tog trenutka prije 10 godina, već ih je 15 od kada sam upoznala njega s kime ću uploviti u ovu pustolovinu koja još uvijek traje. 15 godina od kada sam jedne kolovoške večeri ugledala par najplavijih očiju u kojima ću se utopiti toliko nebrojeno puta da bih u njihovom odrazu ponovno i ponovno ugledala odraz sebe: one najbolje verzije kojoj svi težimo. S njim uz šum jedne rijeke koja mi nikada nije dala nešto nezaboravno do tog trenutka, odjednom sam proživjela tisuću života. I te večeri otvorila su se jedna nova vrata kroz koja smo prošli neznajući kamo nas vode.

A takvih vrata ima na tisuće, milijune…sve one prilike koje nam život daje i oduzima, kojima svjesno i nesvjesno govorimo “da” ili (čini mi se češće) “ne”.

Prije 3 godine otvorit će se jedna takva vrata, kao toliko puta do tada, ali umjesti da zalupim snažno i ne gledam iza sebe, polako, nježno i sa znatiželjom počet ću otvarati ih sve više.

Prije 3 godine u ovo vrijeme sjedit ću na podu kuće koju je moj muž izdizajnirao i stvorio da bude naš novi dom za “zauvijek”, kroz velike saklene stjene probija se zadnje kasnoljetno sunce i ja obasjanja njime osjećam toplinu na svojim obrazima pomješanu sa suzama koje nezaustavljivo jedna po jedna oplahuju moje obraze.

Slušam epizodu jednog podcasta kojeg sam kao slučajno pronašla (danas vjerujem da ništa nije slučajno). I čujem muškarca u njemu kako izgovara riječi koje će moje srce upiti i koje će u meni odjekivati sve dane nakon toga.

“Ja ne želim živjeti život u kojem živim kada imam godišnji, ja želim živjeti život u kojem je svaki dan kao da sam na godišnjem.” Tako nekako je obličio ono što sam ja osvjestila za našeg tromjesečnog boravka tog proljeća na Mauritiusu. Znala sam tada ono što ću uskoro izreći u jednom razgovoru: Mauritius za nas nije bio avantura života koja se dogodi možda jednom, za većinu nikada. Mauritius za nas nije bio samo uspomena na dane slobode, bio je podsjetnik na slobodu koju smo priželjkivali za sve dane ostatka ovog života. “Ne želim imati Mauritius samo jednom, želim živjeti svaki dan kao da smo na Mauritiusu” postao je moj pandem za onu misao iz podcasta.

Želim biti sloboda da budem neovisna o normama, očekivanjima, standardima,…želim biti sloboda biti ništa i sve što želim i osjećam: svakog dana, ponovno i ponovno. Tada na podu te kuće koju ćemo prodati samo mjesec dana nakon toga, postavit ću stotine pitanja u svojoj glavi i neću moći odgovoriti ni na jedno, ali ću ih nastvaljati postavljati sebi i drugima dok u njihom odjeku ne prepoznam konture odgovora koji će postati ono što danas živim: bezgranična sloboda i zahvalnost svake pore, svakog atoma mojeg bića koje živi ovaj život - nekonvencionalno, ali autentično.

Ja, koja sam umanjivala sebe toliko godina, ja koja sam patila sebe toliko godina, ja - provincijalka koja je nosila zvijezde u očima i sa svakom godinom gubila sve više od svojih radosti i snova, ja koja sam mogla toliko pa skoro ništa, stojim danas i gledam sva ta otvorena vrata, sve te mogućnosti kojima sam konačno rekla “da”.

Ona ja prije 15 i 10 godina, čak i ja prije samo 3 godine imala je toliko toga za čime je čežnula, za čime se kajala. Ova ja zna da je za sve postojalo svoje vrijeme: postati nečija ljubav, nečija mama, nečija inspiracija…Postoji trenutak i u kojem imamo sve adute da ih pretvorimo u stvarnost onoga što naša duša zove i priziva od trenutka kada se nađe uobličena u život.

I evo mene, provincijalke, miljama udaljene od sebe prije 3, 10 i 15 godina. Mene koja je jučer proplakala cijeli dan u zahvalnosti onoga što jest i što živi. Evo me, tipkam ovo obasjana suncem Mekiska nakon što već godinu i pol dana živim život kojeg sam odsanjala prije 3 godine na podu jedne kuće koja će mi pokazati kako ništa nije “zauvijek” i kako sve može postati stvarnost. Samo tri godine, 3 godine u kojem se odvrtilo sve ono što je taj muškarac iz podcasta u samo 55 minuta izrekao, a što je u meni ulitmativno zapečatilo odlučnost da i ja živim svoju verziju te priče: zajedno s onima koji su što svjestno, što neznajući mnogo, uplovili u tu pustolovinu.

“Sanjam li život ili živm li snove” napisala sam nedavno u jednom Insta postu. I još uvijek se pitam isto pitanje jer obujam i snagu onoga što nosim u sebi ne mogu i ne znam dostojno pretočiti u riječi. Ali želim svima, glasno i ponovno poručiti: da se snovi mogu živjeti i onda kada je život “samo” život i onda kada živimo svaki dan kao da nam je najljepši godišnji odmor.

Sa zvjezdama u očima i srcem preplavljenim zahvalnošću otvaram vrata svakog dana kao da je prvi i posljednji kojega imam (o).

“Viva la vida” -viče jedan drugi mladi muškarac na obroku iznad jezera Atitlan, u Guatemali. Viče i smije se onako iskonski iz dubine trbuha u psihodeličnom deliriju svemira pretočenog u jedan trenutak.

Živio život, kojeg nam je netko darovao, živio svaki dan u kojem mu kažemo “da” i smiješeći se prigrlimo sve što jest.

Ako mogu ja, možeš i ti- onda kada je trenutak.

19 views0 comments

Recent Posts

See All