-Posjeta OPG Neduhal, Dubrava, 13.8.2021
Piši više o životu! Piši više o svakodnevnim aktivnostima, što radite, kako, gdje…!
Piši više.
Često me potiču da pišem o onome što radimo, što živimo, kako nam izgledaju dani. Nekada je to jednostavan odgovor, ali jednostavni odgovori često nisu dovoljni niti dovoljno zanimljivi.
Mada ja stojim pri tome da je naš život i životni stil (koliko god bio drugačiji) jednostavan, to ne daje dovoljno odgovora na pitanja o suštini i sadržaju naših dana.
Ovo će biti moj pokušaj da zaživim meni dragu temu oko unschoolinga i približim njegovu praksu iz našeg kuta. Priča o posjetu gospodarstvu Neduhal u okolici Zagreba, bit će, nadam se, u nizu u skica iz naših unschooling dana.
Ono što često dolazi iz jednostavne ideje, misli, nekada se pretvori u magiju. Ja nisam učiteljica, ja sam istraživačica, prikupljačica materijala, ideja i projekata koje puštam u život svakodnevno. Neke ideje, sjeme mojih nada, naiđu na plodno tlo u našoj djeci. Ako se sjeme ideje primi barem kod jednog od njih, ja ću ga nastaviti njegovati. Nekada su ideje moje želje, vođene da im približim vlastite strasti. Često je to ona neka misao: „Budi put za koji želiš da tvoji potomci slijede“.
Početkom našeg boravka u Hrvatskoj ove godine tražila sam domaćinstva i mala seoska gospodarstva kako bih djeci približila spoznaju što priroda jest, što nam daje i kako se od ničega stvara mnogo.
Za mene život počinje kada ga postanemo svjesni, a svijest o životu koji jedemo, može jedino doći s izvora toga života.
Prije tjedan dana slučajno sam preko jednog Instagram profila kojeg slijedim našla na OPG Neduhal, koji su na moje veliko zadovoljstvo imali super internet stranicu na kojoj je stajalo da ih je moguće posjetiti uz prethodnu najavu pa sam istu odmah poslala. Ono što mi je bilo divno je ideja o njihovom gospodarstvu koje se gradi na filozofiji o starinskom načinu uzgoja: od sjemena do sjemena, lokalno, u sezoni, bez pesticida i kemikalija, uz korištenje ruku, znoja i strasti onih koji iza toga stoje.
Ono što smo pri našem susretu susreli preraslo je sva moja očekivanja i pogodilo je bit naše filozofije o životu, učenju i unschooling-u.
Pedeset kilometara od Zagreba, vozeći se gotovo sami cestom kroz mjesta koja nikada nismo posjetili, našli smo ulaz u dvorište onoga što će nam otkriti čaroliju ideja i strasti obitelji Neduhal. Dočekala nas je Valerija, kćer vlasnice gospodarstva, zajedno sa psom Benom i nekoliko mačaka koje su se lijeno odmarale na suncu. Najnovije pridošlice njihovoj obitelji bila su dva mačića udomljena nekoliko dana prije našeg dolaska, od koji je jedan bio sićušni žuti mačić ne veći od dlana odrasle ruke. Dok su se djeca igrala s mačkama i Benom, ponudili su nam narezane dinje i lubenice iz njihovog uzgoja. Uz priču oko voća i životinja koje žive na njihovoj zemlji, pridružila nam se gospođa Mirjana pa smo u jednom trenutku svi zajedno s tačkama, košarama i u društvu životinja krenuli prema 2 hektara njihove obrađene zemlje. Na imanju smo pozdravili kozu, kokoši i dvije svinje, te tucet indijskih pataka koje nisu bile toliko zainteresirane za razgovor s nama, koliko su to pokazale vlasnice.
Kroz voćnjak, pokraj staklenika gdje već pripremaju sjeme i sadnice za iduću sezonu do samog polja na kojemu se protežu redovi pomno sađenog i njegovanog povrća. Uz priču o obitelji, njihovim vrijednostima, početcima i sadašnjem radu, pozvani smo da odaberemo i uberemo plodove njihovog mukotrpnog rada kojeg sa zasluženim ponosom i strašću poznatu malobrojnima, pokazuju i dijele. Silja se zabavljala čuvanjem mačića, dok je Lailla odmah preuzela ulogu male beračice pa je s dragom Valerijom krenula u pohod na redove tikvica, paprike, mrkve, rajčice, blitve, poriluka, dinja..
Ispod vrućeg kolovoskog sunca, okupani znojem, počeo se otvarati cijeli svijet znanja: o brizi i radu, o trudu koji daje svoje rezultate, o idejama koje se godinama grade kako bi od malih narasle u one životno velike i važne, o procesima oko sadnje, brige, branja i prodaje, o lojalnosti, povratku starim vrijednostima. Iz svega se nježnošću, koje samo strast može probuditi i voditi, otkrivala ljubav majke i kćeri koje znaju svoju zemlju i taj život koji im ona daje. Pričale su skromno, ali iskreno i strastveno, bez zadrške o svemu što nam je na pamet palo. Pitanja smo imali i pronalazili svako malo nova pobuđena njihovim odgovorima. Kušali smo hranu netom ubranu, divili se bojama i oblicima, smijali se glasno i bez zadrške. U njihovom svijetu nisu postojala ograničenja, djeci su dopuštale da budu djeca, da im mašta pokaže put kojim žele istražiti imanje.
Vraćajući se znojni i žedni nazad prema kući prošli smo pokraj staklenika i voćnjaka u kojem su stare sorte drveća besramno pokazivale svoju raskoš i obujam.
Upravo tu kroz igru svjetlosti i sjene u kasno podnevnom mirisu breskvi, zatekla sam se preplavljena iskrenom zahvalnošću. Ono što je svima toliko dostupno, a tako daleko i često nedohvatno: život i spoznaja o njegovoj veličini i jednostavnosti, našlo se pred mojim očima. Osjetila sam kako me visoka trava lagano škaklja pod gležnjevima, kako mi se znoj skuplja ispod kose, kako se tijelo mog trogodišnjeg djeteta zalijepilo za moje, kako su mi se bore u kutovima očiju zadebljale od konstantnog smiješenja i kako se preda mnom odvila divna simbioza prijateljstva, radoznalosti i velikodušnosti. Moje kćeri su se otvorile kao da im je ovo stoti posjet, a ne prvi. I u jednom trenutku dok sam grizla sočno meso malene okrugle breskve koju mi je gospođa Mirjana velikodušno predala, ugledah svoju najstariju kćer u krošnji drveta kako bere zrele plodove, pogled mi skrene na srednju s mačićem u naručju i shvatih kako se i one smiješe onako spokojno i od srca, kao da je ovo jedino što im treba.
I tada me opere val zahvalnosti, val one spoznaje da to i jest život: jednostavan, velikodušan, samodostatan, prepun slatkoće i strasti koje se otvaraju na svakom koraku. I odmah nakon toga, zapljusne me spoznaja o biti istog tog život kojeg su moja djeca dio. Shvatim u tom trenu kako su naše mogućnosti velike i bezbrojne i koliku snagu život daje: za biti, za otkrivati, za učiti, za osjećati.
Vratismo se na terasu kuće pa uz domaći sok od koprive i metvice, razmijenismo zadnje razgovore: o njihovim snovima, o djeci, odlukama, životu uopće.
Gospođa Mirjana, tako smirena, iskreno sa mnom podijeli svoje gledanje na djecu i povezanost s roditeljima, pa mi dobaci, s osmijehom gledajući na djecu, koliko je danas malo ovako smirenih roditelja i ovako uravnotežene djece. Njezina iskrena pohvala, dotakne me duboko u moje majčinsko srce, ispunjeno do zadnjeg djelića.
Ono što nas je taj dan zateklo na imanju obitelji Neduhal, teško je riječima prenijeti na papir, ali dok ovo pišem i dalje osjećam istu tu zahvalnost, divljenje i ljubav koji su me prepravili toga dana. Oni isti koji mi često dođu u trenutcima tako svakodnevnima i jednostavnima, da većini sigurno promaknu. Pa onda postavljamo velika i teška pitanja, na koje odgovor sigurno možemo pronaći ako samo na trenutak zastanemo i promotrimo ono što se upravo sada pred i u nama.
